POTPORA M. P. THOMPSONU
Vukovar je ponovno pokazao nešto što se više ne može objasniti kao prolazna moda, politička kampanja ili slučajnost
Na Thompsonove koncerte dolaze deseci, a ponekad i stotine tisuća ljudi.
Mi koji dolazimo uglavnom znamo zašto smo tamo.
Drugi se već godinama pitaju što Thompson zapravo predstavlja.
Njegove pjesme, snažan hrvatski nacionalni osjećaj i golemi broj ljudi koji ih zajedno pjevaju često se pokušavaju svesti na mržnju, ekstremizam ili društveni problem.
Ja to odbijam prihvatiti.
Ja Thompsona volim.
Volim njegove pjesme.
I volim ono što osjećam kada ih oko mene pjevaju tisuće ljudi.
Teško je to objasniti nekome tko takav trenutak nikada nije doživio.
To je zanos. Pripadnost. Zajedništvo. Ponos.
U jednom trenutku osjetiš snagu jer vidiš koliko ljudi oko tebe, bez srama i bez potrebe da se ikome opravdavaju, osjećaju da pripadaju istoj zemlji.
Ne osjećam tada mržnju prema drugome.
Osjećam ljubav prema svome.
Thompsonove pjesme povezane su s generacijom koja je stvarala i branila ovu državu.
Danas ih pjevaju njihova djeca, Hrvati iz iseljeništva i vrhunski sportaši.
Filip Hrgović izašao je u Londonu u borbu za naslov svjetskog prvaka upravo uz „Gene kamene“.
Mogao je izabrati bilo koju pjesmu.
Izabrao je Thompsona.
To više nije samo glazbeni ukus.
To je kulturni kod.
Možete Thompsona voljeti ili ne voljeti.
Možemo raspravljati o pojedinim simbolima, pjesmama i povijesnim porukama. I trebamo biti sposobni voditi takve rasprave.
Ali te rasprave ne mogu poništiti ono što nam golemi skupovi ljudi pokazuju pred očima.
Ti ljudi nisu neka marginalna ili neželjena Hrvatska.
Pred nama više nije samo fenomen jednog pjevača.
Pred nama je dio identiteta suvremene Hrvatske — i generacija koja će taj osjećaj prenijeti dalje.
Možda upravo zato nastaje toliki sukob oko Thompsona.
Netko legitimno ima problem s određenim simbolima.
Netko se ne slaže s njegovim političkim ili svjetonazorskim porukama.
To je njegovo pravo.
Ali postoji i dio društva koji kao da ne zna što bi napravio s Hrvatskom koja glasno voli biti Hrvatska.
S Hrvatskom koja nosi zastavu.
Koja pamti Domovinski rat.
Koja govori o vjeri, obitelji, precima i pripadnosti.
Koja ne smatra da se zbog nacionalnog ponosa mora ispričavati.
Domoljublje nije mržnja prema drugome
Ali nije ni fašizam samo zato što je nekome neugodno koliko taj osjećaj može biti snažan.
Zato mi Thompson nije zanimljiv samo kao pjevač.
On je ogledalo.
Na njegovim koncertima vidim Hrvatsku koju političke ankete, stranačke podjele i televizijske rasprave teško mogu izmjeriti.
Vidim ljude kojima hrvatska zastava nije dekor.
Ljude koji himnu slušaju s rukom na srcu.
Ljude kojima suza u oku govori da im njihova zemlja još uvijek nešto znači.
Meni je lijepo vidjeti takvu Hrvatsku.
Ne zato što želim Hrvatsku protiv bilo koga.
Nego zato što želim Hrvatsku kojoj nije neugodno voljeti samu sebe.
Možda zato pravo pitanje nije:
„Zašto Thompson toliko dijeli Hrvatsku?“
nego:
Zašto dio Hrvatske toliko teško prihvaća koliko
Thompson ujedinjuje jedan velik dio Hrvatske?
I koliki je zapravo taj dio koji to teško prihvaća?
Je li doista velik — ili je samo vrlo glasan?
Ne moramo svi slušati Thompsona.
Ali moramo znati razlikovati ljubav prema vlastitom od mržnje prema tuđem.
Možete voljeti Thompsona ili ne.
Ja ga volim.
Ali još više volim ono što vidim oko njega:
ljude koji se ne srame reći da vole Hrvatsku.
I dok god ta ljubav znači voljeti svoje, čuvati svoje i biti ponosan na svoje — bez mržnje prema drugome — ja u tome ne vidim prijetnju.
Vidim snagu jedne zemlje.
Zato možda trebamo prestati pitati:
„Što ćemo s Thompsonom?“
i početi pitati:
Što nam Thompson govori o Hrvatskoj koju očito još nismo do kraja razumjeli?
Jer čovjek koji desetljećima povezuje generacije Hrvata kroz osjećaj pripadnosti, pamćenja i ljubavi prema svojoj zemlji više nije samo pjevač.
Postao je dio hrvatske nacionalne priče.
I za velik dio Hrvatske — nacionalno blago.
Autor: Božidar Čudina / Foto: Screenshot