POLITIKA I KRIMINAL
KAKVA JE TO PRAVDA U KOJOJ SE PLJAČKA
DRŽAVE ISPLATI VIŠE NEGO POŠTEN RAD?
Dok obični građani plaćaju tisuće eura kazni zbog administrativnih propusta, a mali poduzetnici strepe pred inspekcijama i ovrhama, u Hrvatskoj se ozbiljne korupcijske afere nerijetko završavaju nagodbama, blagim kaznama i pitanjem koje nitko ne želi glasno postaviti: gdje je nestala pravda?
Postoji li u Hrvatskoj jedna pravda za obične građane, a druga za politički povezane pojedince? Sve više ljudi ima razloga vjerovati da je upravo tako.
Zamislimo državu u kojoj mali obrtnik, poduzetnik ili udruga, koji godinama pošteno rade, zapošljavaju ljude, plaćaju poreze i pokušavaju preživjeti u moru administrativnih obveza, zbog zakašnjelog financijskog izvješća ili pogreške knjigovodstvenog servisa mogu biti kažnjeni s nekoliko tisuća eura. Za njih nema puno razumijevanja, nema popusta ni posebnih okolnosti. Sustav je neumoljiv. Propis je propis!
A sada pogledajmo drugu stranu hrvatske stvarnosti.
Kada se radi o velikim korupcijskim aferama, zlouporabi položaja, izvlačenju javnog novca i kriminalu povezanom s političkim strukturama, odjednom se otvara prostor za nagodbe, sporazume, ublažavanje kazni i dugotrajne sudske postupke.
Naravno, svaka presuda mora se temeljiti na zakonu i dokazima, a pravo na nagodbu postoji u pravnom sustavu. No pravo pitanje nije postoji li mogućnost nagodbe, nego jesu li kazne razmjerne težini počinjenog djela i vraća li se društvu ono što mu je nezakonito oduzeto.
Jer što vrijedi zatvorska kazna ako se milijunski nezakonito stečeni kapital ne oduzme? Što vrijedi osuda ako počinitelj nakon svega zadržava korist ostvarenu na štetu građana? I kakva se poruka šalje društvu ako se rizik od kazne može pretvoriti u svojevrsni trošak poslovanja?
KRIMINAL NE SMIJE BITI ISPLATIVA INVESTICIJA
Upravo je to srž problema. Kazna za korupciju mora biti takva da nikome ne padne na pamet javni novac promatrati kao vlastiti bankomat.
Oduzimanje nezakonito stečene imovine mora biti jedan od ključnih elemenata borbe protiv korupcije. Ne samo zatvorska kazna, ne samo novčana kazna koja je za nekoga tek neugodnost, nego učinkovito utvrđivanje i oduzimanje imovinske koristi stečene kriminalom, uz poštovanje zakona i prava svih uključenih.
U suprotnom, što smo zapravo postigli?
Ako netko nezakonito stekne milijune, a nakon sudskog postupka izgubi tek dio novca i odsluži relativno blagu kaznu, dokazujući da se kriminal ipak može isplatiti, tada pravosuđe ne šalje dovoljno snažnu poruku odvraćanja.
S druge strane, mali čovjek nema mogućnost pregovaranja sa sustavom. Njegova pogreška ima cijenu. Njegovo kašnjenje ima cijenu. Njegova nepažnja ima cijenu. Često i pogreška nekoga kome je povjerio vođenje svojih poslovnih knjiga postaje njegov financijski teret.
Za njega nema političkog zaleđa, nema poznanstava ni utjecajnih prijatelja. On mora platiti, pa makar zbog toga zatvorio obrt, otpustio radnika ili odustao od posla koji je godinama stvarao.
A GDJE JE TU ODGOVORNOST POLITIKE?
Ne možemo govoriti o borbi protiv korupcije, a istodobno zatvarati oči pred činjenicom da građani godinama svjedoče aferama u kojima se pojavljuju politički moćnici, javni novac i institucije koje bi trebale štititi javni interes.
Ne znači da je svaki član neke političke stranke odgovoran za korupciju. Ali znači da nijedna stranačka iskaznica, politička funkcija ili bliskost s vlašću ne smiju biti zaštita od odgovornosti.
Posebno je opasno kada se u javnosti stvori dojam da politička pripadnost određuje koliko će sustav biti strog prema pojedincu. Takav dojam razara povjerenje u državu čak i onda kada pojedinačni postupci formalno prolaze kroz zakonske procedure.
Ako HDZ i druge političke stranke žele uvjeriti građane da je Hrvatska uređena pravna država, onda to moraju dokazati djelima, a ne konferencijama za medije, političkim parolama i obećanjima o nultoj toleranciji prema korupciji.
PRAVDA NE SMIJE OVISITI O DUBINI DŽEPA I DEBLJINI VEZA
Država koja je stroga prema malom obrtniku, a nedovoljno učinkovita prema onima koji su oštetili njezin proračun, riskira izgubiti ono najvažnije – povjerenje vlastitih građana.
Jer građani ne traže povlašteni položaj. Ne traže da se nekome progleda kroz prste. Traže samo ono što bi u demokratskoj i pravnoj državi trebalo biti normalno: jednaka pravila za sve.
Ako zakasniš s izvješćem, odgovaraj za svoj propust. Ako nezakonito uzmeš javni novac, odgovaraj za mnogo ozbiljnije djelo. Ako si korupcijom stekao imovinu, ona mora biti predmet učinkovitog postupka oduzimanja, u skladu sa zakonom.
Nema tu filozofije. Nema dvostrukih mjerila. Nema povlaštenih.
DRŽAVA PRIPADA SVIM SVOJIM GRAĐANIMA
Vrijeme je da hrvatske institucije prestanu dokazivati svoju snagu na leđima malih ljudi i počnu je dokazivati ondje gdje je najpotrebnija – u borbi protiv političke korupcije, zlouporabe javnog novca i organiziranog kriminala.
Država nije privatno vlasništvo političkih stranaka. Nije bankomat za podobne. Nije servis privilegiranih.
I zato se na kraju moramo ponovno zapitati:
Kakva je to pravda u kojoj pošten čovjek može izgubiti sve zbog administrativne pogreške, a onaj tko je oštetio državu milijunima nakon sudskog postupka još uvijek može zadržati značajan dio stečene koristi?
Ako na to pitanje nemamo uvjerljiv odgovor, onda problem nije samo u pojedinačnim korupcijskim aferama.
Problem je u sustavu koji je izgubio osjećaj za pravednost.
A država bez pravednosti prije ili kasnije gubi i povjerenje svojih građana.