9. rujna 2026.
AFERA OTPAD (2)
Slom regulatornog i pravosudnog sustava koji je od ekocida napravio visokoisplativ biznis
Svaki put kada u našem neposrednom susjedstvu pukne nova ekološka afera, javni prostor preplave političke floskule o „nultoj toleranciji na kriminal“ i „radu institucija“. No, ogolimo li patetiku s izvanrednih konferencija za medije, ostaje samo hladna, nemilosrdna matematika.
Ekološki kriminal u Hrvatskoj nije stvar slučajnosti ili propusta – on je čista ekonomska računica. Posao u kojem se točno zna koliki je ulog, kolika je kazna, a kolika prljava marža koja na kraju završava u džepovima onih nedodirljivih, visoko pozicioniranih u hranidbenom lancu ove države.
Globalno gledajući, prema podacima Interpola i Europola, trgovina ilegalnim otpadom eksplodirala je u jedan od najprofitabilnijih oblika organiziranog kriminala, odmah uz šverc droge i oružja. A Hrvatska se na toj karti našla kao idealna, jeftina destinacija. Zašto? Odgovor je u potpunom slomu našeg regulatornog i pravosudnog sustava koji je od ekocida napravio visokoisplativ biznis.
"Zločin protiv okoliša u Hrvatskoj je stvar računice"
U jednoj od najboljih javnih analiza ovog fenomena, na društvenim mrežama precizno je detektirana srž problema:
„Zločin protiv okoliša u Hrvatskoj je stvar računice: onaj tko istovaruje ton otrova na krš zna koliko košta legalno zbrinjavanje jednog tona, zna koliko iznosi prekršajna kazna, zna koliko traje vještačenje i zna da se ništa ne izvršava dok rješenje ne postane pravomoćno. Razlika između tih brojeva njegova je marža. Vrijeme koje mu sustav poklanja je njegov investicijski kapital.“
U prijevodu: dok legalno zbrinjavanje opasnog kemijskog ili industrijskog otpada u zapadnoj Europi košta stotine ili tisuće eura po toni, rješenje u Hrvatskoj je "besplatno" – dovoljno je unajmiti privatnu parcelu, bagerom iskopati rupu i zatrpati toksični uvoz pod okriljem noći. Ako vas inspekcija i uhvati, proći ćete s prekršajnom kaznom koja je tek zanemariv "trošak poslovanja" u usporedbi s milijunima koje ste zaradili.
Hrvatski pravni okvir, umjesto da štiti građane, zapravo štiti onečišćivače. Kako upozoravaju stručnjaci, u razvijenim europskim državama teret dokazivanja, sanacije i troška odmah pada na onoga tko je otpad dovezao, a spor se vodi naknadno. Kod nas je obrnuto:
„Prvo godinama raspravljamo. Onda dokazujemo. Onda vještačimo. Onda se žalimo. A otpad – ostane.“
Institucionalno sljepilo krojeno s vrha
Ovakav sustav nije nastao sam od sebe. On je sustavno građen zakonodavnim izmjenama. Ukidanje obveza uvoznicima da unaprijed najavljuju pošiljke inspekcijama i gašenje ključnih evidencija otvorilo je prostor za ono što bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt naziva savršenim rizikom za državu, a dobitkom za kriminalce. Ona u svom osvrtu na ekološki kriminal slikovito opisuje kako izgleda ta "poslovna" domena:
„U rubrici 'rizici' stajalo bi: kazneno zakonodavstvo neusklađeno, klasifikacija otpada na temelju vlastite izjave, sumnjive lokacije nitko sustavno ne traži, nema inspekcije, a kad dođe – dobiješ prekršaj...“
Upravo ta rečenica objašnjava zašto visoko pozicionirani pojedinci nikada neće odgovarati. Oni nisu ti koji voze kamione niti upravljaju bagerima. Oni su oni koji u toplim zagrebačkim uredima kroje zakone s namjernim "rupama", dopuštajući da se klasifikacija opasnog tereta provodi na temelju obične „vlastite izjave“ švercera. Oni su omogućili da uvoz opasnog otpada u Hrvatsku u samo nekoliko godina skoči s nekoliko stotina na više od 11.000 tona godišnje.
Tko na kraju plaća račun?
Kada se farsa odigra do kraja, a vlasnici fiktivnih tvrtki proglase stečaj, loptica se prebacuje na proračun – odnosno na džepove lokalnih građana. Dokazi iz aktualnih istraga u Lici i drugim regijama pokazuju stravične procjene: troškovi sanacije samo jedne velike ilegalne ekobombe mogli bi iznositi nevjerojatnih 100 milijuna eura.
To je konačna ekonomska istina hrvatskog ekokriminala. Profit odlazi u privatne džepove i inozemne račune umrežene elite, a otrov i stogodišnji dugovi za sanaciju ostaju našoj djeci.
Najava novih zakona i doživotnih kazni zatvora u ovom trenutku služi samo kao jeftina politička anestezija za javnost. Ti se zakoni ne mogu primijeniti retroaktivno na kriminal koji se upravo dogodio.
Pravna država u Hrvatskoj stoga ima vrlo jasnu cijenu. Ona funkcionira kao servis koji najmoćnijima omogućuje legalno bogaćenje na račun našeg zdravlja, dok lokalne portale ostavlja da broje tone otrova i pišu kronike propasti pred kojom su oni s vrha – tradicionalno – zatvorili oči.
Zlatko Dernaj / Foto: Screenshot