11.ožujka 2026
Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV) odbacio je u srijedu kritike za ravnodušnost ili poricanje tuđe patnje uz isticanje da bio je među onima koji su ukazivali na mjesta na kojima su tijekom ratnih devedesetih bili zatočeni i zlostavljani hrvatski ratni i civilni zarobljenici.
U reagiranju na, kako navode, površne i nepotpuno prenesene interpretacije izjava predsjednika Tomislava Žigmanova, iz press službe DSHV-a su istaknuli kako je ta stranka godinama upozoravala na mjesta zatočenja i zlostavljanja u logorima u Stajićevu, Begejcima, Srijemskoj Mitrovici, Beogradu i Nišu.
Pritom ističu kako su uvijek inzistirali na preciznom i činjeničnom korištenju pojmova, upozoravajući na olako korištenje termina poput „koncentracijski logor“.
„No, to ne znači da nisu postojala kratkotrajna sabirna prihvatilišta za civilne i ratne zarobljenike, kao što je bilo u novosadskom SPENS-u nakon pada Vukovara, te da se nije uvijek prema zarobljenicima postupalo po pravilima ženevskih konvencija, o čemu postoje svjedočenja“, navedeno je u priopćenju.
Žigmanov organizirao komemoracije, znanstvene skupove...
Dodaje se da je upravo ta politička organizacija tijekom posljednjih desetljeća razvila sustavnu i dostojanstvenu praksu komemoriranja stradanja Hrvata u Vojvodini, osobito u Srijemu, čime je u javni prostor vraćeno sjećanje na događaje koji su dugo bili potiskivani na rub društvene svijesti.
Kako istaknuto, pod vodstvom Žigmanova organizirane su komemoracije, znanstveni skupovi i javna sjećanja posvećena žrtvama, s ciljem očuvanja istine o stradanjima i dostojanstva obitelji žrtava, a ne produbljivanja društvenih podjela.
DSHV podsjeća i da su pripadnici hrvatske zajednice među prvima počeli sustavno bilježiti stradanja Hrvata u Vojvodini tijekom devedesetih godina.
Naglašavaju da je zato paradoksalno i nepravedno da se onima koji su godinama upozoravali na stradanje Hrvata u Vojvodini danas imputira ravnodušnost ili poricanje tuđe patnje, osobito na temelju, kako navode, neprofesionalno prenesenih medijskih interpretacija.
Zalažu se za normalizaciju odnosa
Stranka ponavlja kako se od osnutka zalaže za normaliziranje odnosa između Republika Srbija i Republika Hrvatska te za zaštitu dostojanstva hrvatske zajednice u Srbiji od političke instrumentalizacije.
Istodobno upozoravaju na, kako navode, zabrinjavajući porast govora mržnje i antihrvatskog sentimenta u dijelu javnosti, ističući da neodgovorne političke izjave i medijski narativi mogu dodatno pogoršati položaj manjinske zajednice.
„Svaka manipulacija prošlošću i neodgovorno javno istupanje u ovako osjetljivim pitanjima najviše štete nanose upravo Hrvatima u Srbiji“, poručuju iz DSHV-a, naglašavajući da hrvatska zajednica ne smije biti kolateralna žrtva političkih i medijskih sporova u hrvatsko-srpskim odnosima.
Polemike u javnosti oko uloge centra SPENS u Novom Sadu tijekom ratnih devedesetih pokrenulo je otkazivanje koncerta pjevača Tonyja Cetinskog koji je to učinio nakon upozorenja hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora da je taj javni prostor 1991. godine služio kao sabirni logor za hrvatske branitelje i civile zarobljene nakon pada Vukovara.
Žigmanov je u izjavi za televiziju N1 rekao je da “SPENS zasigurno nije bio koncentracijski logor, jer ne postoje podaci koji bi na to ukazivali”.
ISTINA SE NE MOŽE POBITI, A KRV SE NE MOŽE OPRATI LAŽIMA!
Svjedočanstvo koje je krik istine protiv mraka zaborava. Pojavili su se oni koji bi htjeli negirati riječi našeg heroja Zlatka Pankovića čovjeka koji je na vlastitoj koži osjetio što znači biti Hrvat u dvorani SPENS.
Gledajte ovaj video i slušajte dobro! Pokušati negirati Zlatkovu patnju znači ponovno ga mlatiti onim istim pendrecima. Negirati krikove koji su odzvanjali tim hodnicima znači biti suučesnik onih koji su te krikove proizvodili. SPENS nije bila dvorana sporta i glazbe za naše ljude to je bio predvorje pakla.
Održavanje koncerata na takvom mjestu za njih predstavlja duboku uvredu i poniženje. Potresno svjedočenje Zlatka Pankovića, vukovarskog ratnika koji je sa 18 godina osuđen na smrti strijeljanjem, govori o tome kako je “SPENS” bio srpski koncentracijski logor, tome kakva je mučenja sam prošao, ali i čemu je sve svjedočio.
HDLSKL na svojoj stranici ima i rubriku u kojoj su objavljena svjedočanstva logoraša. Za Novi Sad objavljeno je samo jedno, potpisano inicijalima V. M.
"Dolaskom u Novi Sad 21.11.1991. oko 22:30 sati pred sportski centar Spens opet su prozvani da se postroje oni koji su bili izdvojeni, odnosno oni kojima su bili oduzeti osobni dokumenti u Dalju. Tada počinjem shvaćati da će naša Golgota biti i teža i dulja i da nećemo tek tako preko Bosne u Hrvatsku", piše na početku svjedočanstva.
Na galeriji Spensa naređeno im je da stanu u dvije vrste i razmaknu se kako bi ispitivači mogli nesmetano prilaziti pojedincima. Svi su morali stajati mirno, s pognutom glavom i rukama na leđima. Ispitivači su prilazili s leđa, dotaknuli bi nekoga po leđima i naredili mu da istupi iz reda i pođe na ispitivanje.
Oko ponoći je i on pozvan na ispitivanje. Ispitivač, za kojeg pretpostavlja da je bio iz Novog Sada, postavljao mu je pitanja o tome tko je napao Vukovar, tko je napadao JNA i srpsko stanovništvo te tko je ubio ljude za koje zarobljenik kaže da nikada nije ni čuo. Kada je objasnio da je radio do srpnja 1991. i potom otišao na odmor s obitelji, ispitivač je pregledavao njegove dokumente i torbu u kojoj je imao odjeću, nešto novca, tablete za pročišćavanje vode i zavoje.
"S podsmijehom me pitao što će mi to ako nisam učesnik rata, na što sam mu ja uljudno odgovorio kako je na području grada Vukovara vodovod razrušen i voda nije za upotrebu bez prokuhavanja ili ako se upotrebljava bunarska voda onda se dodaju tablete za pročišćavanje vode što je podijeljeno svima onima koji su vršili neke radnje za opskrbu stanovništva kao civilna zaštita", piše V. M.
Navodi i da je ispitivača zamolio čašu vode kako bi mogao popiti lijek za smirenje, što je on "za divno čudo" i učinio.
Ispitivanje je završilo oko tri sata ujutro. Nakon toga je vraćen među ostale zatočenike na galeriju Spensa. Navodi i da su kroz staklene zidove galerije mogli vidjeti da je velika dvorana puna prognanika. Uniformirani vojnici i policajci obilazili su ljude i izdvajali pojedince, posebno mlađe muškarce.
Kaže da su ga tamo ostali upozorili da na WC ne ide sam jer su neke već pretukli, nego da ide samo u grupi.
"Trojica mi pokušala pomoći, nisu im dali"
Ujutro oko osam sati došla je nova skupina ispitivača. Jedan ga je pitao poznaje li Iliju Šarića iz Vukovara, tvrdeći da je riječ o "velikom krvniku" koji mu je ubio nekog iz obitelji u Vinkovcima.
V. M. mu je, navodi se u svjedočanstvu, odgovorio da poznaje čovjeka tog imena, ali da je riječ o starijem umirovljeniku koji tijekom rata nije napuštao kuću i ima dvoje unučadi. Ispitivač je rekao da je Šarić kojeg traži mlađa osoba.
Nakon toga je ispitivač pitao poznaje li još dvojicu muškaraca. Kada mu je dopušteno podići pogled, prepoznao ih je - jednog iz svatova u Vukovaru, a drugog s osiguranja na novosadskom sajmu. Oni su, kaže, pokušali posredovati da ga puste, ali su ubrzo dobili negativan odgovor svojih nadređenih.
"Zahvaljujući se svoj trojici na pokušaju uputio sam se s ostalima u autobus koji nas odvozi, sada znam u Stajićevo", piše u svjedočanstvu.
Zarobljenici su zatim ukrcani u autobus koji ih je odvezao iz Novog Sada u logor Stajićevo. Cijelo svjedočanstvo možete pročitati ovdje.
Z. Dernaj / Izvor: Dnevno.hr ; tportal.hr