Potpuni slom parlamentarizma u Kraljevini SHS
Šestosiječanjska (Šestojanuarska) diktatura, naziv za razdoblje diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Nastupila je 6. I. 1929. kraljevim drž. udarom i objavom manifesta o ukidanju Vidovdanskog ustava te raspuštanjem Narodne skupštine i vlade. Kralj je ustrojio svoju vladu pod predsjedništvom generala Pere Živkovića.
U kraljevoj Proklamaciji narodu ovaj državni udar je opravdan „najvišim narodnim i državnim interesima i njihovom budućnošću".
To je bio nastavak potpunog sloma parlamentarizma započetkom atentatom Puniše Račića 20. lipnja 1928. u beogradskoj skupštini kada su ustrijeljeni hrvatski zastupnici Hrvatske seljačke stranke (HSS) Stjepan Radić-teško ranjen, umro 8. kolovoza 1928., Pavle Radić i Đuro Basariček, ubijeni na mjestu i Ivan Pernar i Ivan Granđa, ranjeni.
Šestosiječanjska diktatura označila je kraj parlamentarizma i početak otvorene represije nad hrvatskim političkim životom, s ciljem nametanja unitarne jugoslavenske države.
Otvorena diktatura i surova represija
Prijelaz na otvorenu diktaturu nije bio izveden naglo, već poslije dužih priprema, o čemu je svedočilo nekoliko činjenica, među kojima i pripremljeno zakonodavstvo, koje je stupilo na snagu objavljivanjem kraljeve Proklamacije. Je li kralj na zavođenje diktature pomišljao prije skupštinskog atentata, teško je prosuditi, ali izgleda izvjesno kako se za taj korak odlučio poslije događaja u beogradskoj skupštini, koji su zaprepastili domaću i svjetsku javnost.
U zemlji je zaveden neustavni režim zasnovan na policijskom aparatu i surovoj represiji. Zabranjen je rad svih političkih stranaka, a Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine država je nazvana Jugoslavija i upravno preustrojena na devet Banovina.
Društvenu i političku osnovu diktature Aleksandar Karađorđević našao je u vojsci i njenom zapovjednom kadru, grupama dvorskih demokrata i radikala, poslušnoj državnoj upravi, organima pravosuđa, policije i žandarmerije, buržoazije hrvatskog i ostalih naroda, koja je bila zainteresirana za poslovni život, trgovinski promet i nesmetanu cirkulaciju kapitala.
Diktatura, izražena u neprikosnovenosti kraljeve volje, pružala je režimu mogućnost za obračun s neprihvatljivim ličnostima građanske opozicije i separatističkim snagama.
Sokolstvo postaje državna organizacija
U prosincu 1929. stvorena je prva državna organizacija tjelesne kulture Soko Kraljevine Jugoslavije. Sokolstvo je postalo državna organizacija, koja je služila političkim strankama i vjerskim organizacijama.
Katolička crkva je Sokolstvu prije diktature suprotstavila svoju organizaciju „Orlovi". Vladajući režim nastojao je dobiti bitku za omladinu preko svojih kulturno-nacionalnih organizacija (ORJUNA, Jugoslovenski soko, Narodna odbrana, Udruženje četnika, itd.), koje su zasnivale svoju djelatnost na integralističkom modelu jugoslavenskog nacionalizma. Prelaskom na šestojanuarski režim jugoslavenske nacionalne organizacije postaju dominantni činioci odgoja omladine u duhu integralnog jugoslavenstva.
Režimski tisak u propagandi jugoslavenstva
Važnu ulogu odigrala je i režimski tisak u pohvalama šestojanuarskog apsolutizma i dinastije kralja Aleksandra. Vršačka Vojvodina kralja je nazivala „carem svih Jugoslovena", jer je „čvrstom desnicom i vladarskom mudrošću" vodio državni brod.
Pančevačka Jugoslovenska straža je izražavala vjeru u „srećnu zvezdu Karađorđevića". Ovaj list je isticao etičke vrednosti apsolutističkog režima. Za „uzvišene pojmove jugoslovenske rase", proglašavani su porodica, nacija, država, kralj i otadžbina.
Graničar u Staroj Kanjiži zalagao se za „nacionalizovanje Severa" tj. Vojvodine pod čime se podrazumjevalo naseljavanje Srba, podjela zemlje srpskoj sirotinji i koncentracija nacionalnog kapitala.
Udar režima na neposlušne političare
Pod udar režima i njegovog kaznenog zakonodavstva došli su tek pojedini predstavnici građanskog društva. Režim je u Brus, pod Kopaonikom, internirao Svetozara Pribičevića, a kasnije mu, na intervenciju čehoslovačkih i francuskih državnika, dopustio da ode u emigraciju, gde je on i umro, u Pragu 1936. napisavši pred smrt knjigu Diktatura kralja Aleksandra, svoj obračun s vladarem.
Vlatko Maček je osuđen od Suda za zaštitu države, kao i Dragoljub Jovanović, vođa zemljoradničke ljevice u Savezu zemljoradnika, a krajem 1933. Korošec je konfiniran s više prvaka SLS na Hvar na neodređeno vrijeme.
Prvaci HSS August Košutić i Juraj Krnjević napustili su zemlju i otišli u emigraciju, s zadaćom borbe protiv diktature upoznajući inozemno javno mnijenje, posebno političare, s njenom antidemokratskom suštinom i upozoravajući na ugroženost hrvatskog nacionalnog bića pod srpskom prevlašću. Oni su u Ženevskom memorandumu, upućenom Društvu naroda, optužili režim „srpskog kralja" da je hrvatskom narodu uskratio pravo na grb, zastavu i na povijesni državni naziv, istisnuo hrvatski jezik i zapostavio katoličku vjeru.
Kraj diktature i slom Kraljevine Jugoslavije
Režim otvorene diktature trajao je do donošenja Oktroiranog ustava 3. IX. 1931. godine.
Diktatura nije donijela željene rezultate režimu. Antagonizmi, politički sukobi, pa i međunacionalna mržnja je samo pojačana.
Godine 1934. Kralj Aleksandar I. Karađorđević ubijen je u Marseilleskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem dolazi do popuštanja režima i raspisivanja izbora 1935. godine, na kojima nastupa ujedinjena opozicija. Iako je parlamentarizam ponovno uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. godine napušten centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva.
Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. godine.
Zlatko Dernaj / Izvor: Šestojanuarska diktatura / Znaci.org