14. veljače 2026.
Svi relevantni čimbenici i živi svjedoci izrijekom kazuju da je
film "Mirotvorac" falsifikat i da je to zapravo "Krivotvorac"
Dokumentarni film “Mirotvorac”, prikazan u četvrtak 12. veljače 2026. na HRT-u 2, predstavlja se kao priča o miru, dok u biti predstavlja još jedan pokušaj krivotvorenja povijesne istine i izjednačavanja krivnje za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku.
Već u uvodnim minutama gledatelju se sugerira interpretacija prema kojoj je demokratska odluka hrvatskih građana o vlastitoj državi gotovo prikazana kao uzrok sukoba, dok se oružana pobuna dijela srpskog stanovništva relativizira i prikazuje kao posljedica straha i povijesnih sjećanja.
Drugim riječima, ispada da je problem bio u tome što su hrvatski građani na prvim slobodnim višestranačkim izborima srušili totalitarni komunistički režim i odlučili se živjeti u vlastitoj državi.
Film, koji tematizira događaje u istočnoj Slavoniji početkom 1991. godine i tragičnu smrt osječkog načelnika policije Josipa Reihl-Kira, otvara važnu i osjetljivu temu. No način na koji to čini ozbiljno dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost kao dokumentarnog svjedočanstva.
Umjesto cjelovitog povijesnog konteksta, gledateljima se nudi selektivna interpretacija u kojoj prvi višestranački izbori i demokratske promjene u Hrvatskoj, s pobjedom HDZ-a, ispadaju ključni poticaj destabilizaciji, dok se organizirana pobuna dijela Srba protiv novoizabrane demokratske vlasti prikazuje gotovo kao spontana reakcija.
Posebno zabrinjava izjava jednog od sugovornika iz koje proizlazi dojam da su Hrvati sami inscenirali rat i napadali srpska sela. Takve tvrdnje nisu samo povijesno neutemeljene, već i duboko nepravedne prema žrtvama Domovinskog rata i ljudima koji su branili svoje domove.
Istodobno, film gotovo potpuno prešućuje ključne događaje bez kojih se ne može razumjeti početak sukoba: balvan-revoluciju 1990. godine, blokade prometnica i sela, proglašenje tzv. srpskih autonomnih oblasti, sustavno naoružavanje pobunjenih Srba, razbojstva, protjerivanja i ubojstva hrvatskih civila te oduzimanje njihove imovine. Bez tih činjenica slika stvarnosti ostaje nepotpuna i ozbiljno iskrivljena.
Jednostrani prikaz početka Domovinskog rata u istočnoj Hrvatskoj
Posebno je simptomatično prešućivanje ubojstva dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu u svibnju 1991. godine, događaja koji je jasno pokazao da je oružani sukob već započeo, kao i činjenice da su redarstvenici upućeni u to četničko uporište po nalogu Reihl-Kira, koji je zanemario sigurnosnu procjenu Branka Budića i policije iz Vinkovaca, da tamo nemaju što tražiti jer je sve puno četnika.
Prije toga dogodili su se i oružani napadi u Pakracu i na Plitvicama, što dodatno potvrđuje da rat nije bio posljedica jednog događaja, nego dio šireg procesa raspada Jugoslavije i provedbe velikosrpske politike utvđene SANU-om.
U tom kontekstu, tvrdnja iz filma da je “na istoku još vladao mir” zvuči gotovo cinično. Mir koji se spominje bio je tek privremena iluzija, kratko razdoblje napetog zatišja prije otvorene agresije i okupacije koja je već bila u tijeku.
Uvod dokumentarca govori o “oživljavanju sjećanja na zločine nad Srbima iz Drugog svjetskog rata”, ali pritom potpuno prešućuje poslijeratne partizanske zločine na brojnim križnim putevima hrvatskog naroda na kojima su pobijene stotine tisuća ljudi, desetljeća totalitarnog komunističkog jednopartijskog sustava, političku represiju i progone.
U dokumentarcu povijest se prikazuje potpuno selektivno, baš onako kako bi potvrdila unaprijed postavljeni narativ.
Josip Reihl-Kir ostaje tragična figura i čovjek koji je pokušavao smiriti sukob u gotovo nemogućim okolnostima. No pretvarati njegovo ubojstvo u presudni okidač rata znači zanemariti političke i vojne procese koji su već bili u punom zamahu. Pregovori i pokušaji smirivanja situacije bili su izraz slabosti države koja se tek stvarala, dok su pobunjeničke snage i JNA djelovale prema jasno definiranim ciljevima teritorijalnog osvajanja.
Flauder u kvazi dokumentarcu pripadnike Zbora narodne garde naziva “paravojnim snagama”
Ovakav pristup podsjeća i na ranije kontroverzne interpretacije Domovinskog rata, poput dokumentarca “Masakr u Dvoru”, gdje se selektivnim prikazivanjem događaja također stvara iskrivljena slika odgovornosti.
Dodatno zabrinjava što se u filmu pripadnike Zbora narodne garde naziva “paravojnim snagama”, iako je riječ o začetku regularnih oružanih snaga države u nastanku, koja se branila od JNA i velikosrpske agresije. Jednako tako, završiti film implicitnim proglašavanjem Branimira Glavaša zločincem, bez cjelovitog konteksta i ikakvog dokaza, predstavlja ozbiljan profesionalni i moralni prijestup.
Blago Zadro, Tomislav Merčep i Branimir Glavaš ostaju simboli otpora i obrane istočne Hrvatske
Za mnoge Slavonce imena poput Blage Zadre, Tomislava Merčepa i Branimira Glavaša ostaju simboli otpora i obrane u trenucima kada je opstanak države bio doveden u pitanje.
Istina o ratu u Hrvatskoj ne može se svesti na jednu osobu, jedan događaj ili jednu interpretaciju. Ona uključuje raspad Jugoslavije, velikosrpsku agresorsku politiku, ulogu JNA, pobunu dijela srpskog stanovništva i obranu Hrvatske. Bez tog konteksta svaka priča o “mirotvorstvu” ostaje nedorečena, iskrivljena i lažna.
Možda je zato najprecizniji komentar na ovu temu danas na svome FB dao ratni pomoćnik ministra unutarnjih poslova Perica Jurić: "Mirotvorci su ipak oni ljudi koji su 1995 oslobodili Hrvatsku”
U komentaru ispod nalazi se i poveznica na tekst povjesničara dr. sc. Davora Marijana o ubojstvu Josipa Reihl-Kira, objavljen na portalu Crofacta u studenome 2025. godine, koji donosi dokumentiran i stručan povijesni kontekst tog događaja, za razliku od površnih, tendencioznih i neutemeljenih ocjena iznesenih u ovom filmu.
Za razumijevanje stvarne cijene mira i obrane Slavonije i Vukovara dovoljno je pogledati film “260 dana”. Tamo se jasno vidi tko je bio žrtva, a tko agresor. Tko je branio svoj dom i tko je istinski mirotvorac.
Petar Škorić/Foto: printscreen
Antun Gudelj i policajci na punktu u Tenji pridržavali su se upravo naređenja načelnika J. R. Kira. Zaustaviti svako vozilo i fizičku osobu, pregledati, a tko ne želi stati, pucaj. To je i učinjeno. Moram napomenuti da u takvim ratnim okolnostima načelnik jedne PU nije imao šta tražiti u privatnom vozilu. Točno se zna protokol u takvim slučajevima. Da je to naručeno od B. Glavaša, ne bi Goran Zobundžija sjedio u vozilu, kao njegov prijatelj. Osim toga imate izjavu na početku filma osoba u vozilima, koji su rekli da je pucano sa svih strana, sa krovova iz kanala. Znači nije Gudelj sam pucao, nego više njih. Njegov jedini krimen je bio što se udaljio s mjesta, prije službenog očevida. Kalašnjikov ima 30 metaka, ako je pun, a ulaznih rupa na vozilu je bilo više.
Gudelj je dva puta osuđen za isto kazneno djelo, pomilovan i ponovno suđen, te odležao svih 20 godina do zadnjeg dana. Nikada nikoga nije optužio niti tražio pomoć, iako je puno toga znao do samoga vrha. Čvrst karakter i kao slobodan čovjek živi u Tenju, no odbijen mu je status hrvatskog policajca-branitelja s obrazloženjem kako nije bio raspoređen.
Franjo Edgarson