" Nakon završetka Drugoga svjetskog rata počinjen je genocid
nad Hrvatima; Zagreb tada nije oslobođen nego je okupiran".
(Ante Žužul)
Dijelovi opsežnog predgovora Dr. sc. Ante Žužula knjizi "Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji" autora Mitje Ferenca i Uroša Košira.
Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji prva je knjiga u nizu djela koja će oduzeti svaku osnovu svima koji osporavaju, prikrivaju, ideološki podržavaju, niječu i relativiziraju jugoslavenske komunističke zločine, a njihovim će potomcima ostaviti velik moralni izazov ......
Knjigom Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji obilježavamo sjećanje na pokolj i genocid nad Hrvatima u slovenskim šumama. Trebalo je proći punih osam desetljeća da se na osnovi materijalnih dokaza i činjenica utvrđenih tijekom dugogodišnjih terenskih istraživanja u susjednoj Sloveniji na znanstven način progovori o masovnim likvidacijama nakon završetka Drugoga svjetskog rata........
Nakon sloma jugoslavenskoga, komunističkoga, fašistoidnog „antifašizma” i rušenja Berlinskog zida, u ozračju demokratskih promjena na europskom kontinentu počelo se u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini glasnije govoriti o prikrivenim masovnim gubilištima i zatajenim grobištima Hrvata. Kako branitelji komunističkog terora i danas glasno šute i strogo čuvaju tajnu prikrivenih grobišta, progovorila je Parlamentarna skupština Vijeća Europe i donijela deklaracije o nužnosti osude zločina totalitarnih komunističkih režima te Rezoluciju o očuvanju sjećanja na žrtve poratnoga komunističkog razdoblja u Sloveniji.
Bez obzira na to što još uvijek u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini gorljivi zaštitnici komunističkih pokolja ustrajno pokušavaju zataškati i relativizirati istinu o prikrivenim grobištima, na koncu su ipak prevladale znanost i savjest pojedinaca koji su svojim svjedočanstvima i iskazima pomogli u razotkrivanju stravičnih zločina.
Čuvari smrti svojim ideologiziranim metodama manipulacije svako propitkivanje i upozoravanje na strahote komunističkog terora, unatoč znanstvenim i povijesnim činjenicama i materijalnim dokazima, nazivaju – povijesnim revizionizmom.
Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća Sabora Republike Hrvatske, imenovana 19. studenoga 1991., istražila je 1992. godine u Maceljskoj šumi 23 jame iz kojih su ekshumirani posmrtni ostatci prve 1163 žrtve. Kosti žrtava čekale su 12 godina u crnim vrećama u Zavodu za patologiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu! Sahranjene su u zajedničku grobnicu pokraj novoizgrađene crkve Muke Isusove u Macelju tek 2005. godine.
Ostalo je do danas neistraženih 107 jama s više od petnaest tisuća žrtava. Pristup području na kojemu je počinjen taj partizansko-komunistički zločin bio je zabranjen jer je to područje proglašeno Titovim lovištem. Znakovito je da je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Sabora Republike Hrvatske ukinuta i raspuštena 2002. dolaskom na vlast Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP), političke stranke koja je ideološka i pravna sljednica Saveza komunista Hrvatske ......
Živi zazidani
U potrazi za odgovorom, na blagdan sv. Ante, 12. lipnja 2015., doputovao sam u Sloveniju u blizinu mjesta Laškog na svetu misu zadušnicu koja je služena pokraj rudnika Barbarin rov, špilje Huda jama, zabranjenog i prešućenog gubilišta više tisuća Hrvata. Ne mogu zaboraviti strašnu knjigu Huda jama Romana Leljaka. Ostat će mi duboko u pamćenju vapaj Marka Štrovsa, voditelja Službe za vojna grobišta pri slovenskom Ministarstvu rada, koji je 2009. godine, nakon rušenja deset armiranobetonskih zidova, ugledavši mnoštvo ženskih pletenica i tijela ljudi koji su bili živi zazidani i umrli u teškim mukama, rekao: „Aj, ljudi Božji! Je li moguće...?” Je li moguće da čovjek čovjeku napravi tako veliko zlo?!"
Potkraj te iste 2015. godine, 27. prosinca, na blagdan Nevine dječice, doputovao sam u Sloveniju na misu zadušnicu i blagoslov Dječjega groba na Matjaževoj jami kod Pevna iznad Škofje Loke. Ondje je prvi put javno obilježeno sjećanje na 250 do 400 hrvatske djece koja su zvjerski ubijena i bačena u ponor jame.
Duboko dirnut Dječjim grobom u Matjaževoj jami, obišao sam drugih pet gubilišta označenih križevima na obližnjem lokalitetu velikog skrivanog grobišta Crngrob
Tamo je, prema svjedočenju mještanke, ispred njezine kuće više od 950 Hrvatica i Hrvata, golih, svezanih žicom, odvedeno u smrt. To su bili roditelji i obitelji djece koja su bačena u Matjaževu jamu.
Križeve na stratištu Crngrob podignuli su u čast ubijenim Hrvatima članovi udruge „Huda jama” s kojima sam tada, dirnut njihovom pažnjom, uspostavio sućutljivu bliskost. Jedan od članova udruge, duhovnik Bogdan Vidmar iz Kopra, upitao me koji je motiv moje posebne znatiželje za istraživanjem tih skrivenih i zabranjenih grobišta. Tada sam ispričao bolnu obiteljsku priču o jutarnjim buđenjima, plaču i molitvi za moga ubijenog ujaka Antu te o nepoznatom gubilištu u slovenskim šumama gdje je bačeno njegovo tijelo.
Bolan krik na Hudoj jami
Zauvijek ću pamtiti bolan krik koji je nakon moje ispovijesti ispustio Janez Pintar, član udruge „Huda jama” i tadašnji predsjednik Komisije za utvrđivanje i uređivanje skrivenih grobišta na području Škofje Loke. Duboko dirnut mojom pričom o babi, didu i ujaku Anti, izgovorio je potresne riječi: „Moj je otac bio likvidator Hrvata. Izabrali su me za člana Komisije za utvrđivanje i uređivanje skrivenih grobišta zato što su očekivali da ću biti pristran i čuvati tajnu partizanskih zločina.” Dramatičnost tog trenutka dodatno su obilježile njegove riječi i pogled u nebo: „Ali ja želim spasiti svoga oca i njegovu dušu u nebesima. Zalagat ću se, unatoč rizicima, da se otkrije istina o svim komunističkim zločinima u Sloveniji!”...........
Učinjeno je to (masovne likvidacije) prema protokolu smrti koji je smislio i izradio Aleksandar Ranković, načelnik jugoslavenske tajne policije OZNA-e i KNOJ-a, uz suglasnost vrhovnog komandanta partizanskih likvidatora Josipa Broza Tita.
U Zagreb je 8. svibnja 1945. ušla 45. srpska divizija, u čijem je sastavu bila 20. srpska brigada, vojska kralja Petra Karađorđevića, koja je po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini provodila etničko čišćenje u savezništvu s talijanskim fašistima. Ta zloglasna divizija formirana je tek u rujnu 1944. na krajnjem jugu Srbije, ponajviše od amnestiranih četnika Draže Mihailovića koje je Tito pomilovao mjesec dana ranije.
Vodstvu spomenute divizije Aleksandar Ranković napisao je 15. svibnja 1945. upozorenje i naredbu: „Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.”
Likvidirani bez suđenja
Na poticaj te Rankovićeve depeše na širem području Zagreba likvidirani su bez suđenja desetci tisuća ljudi. Dakle, Zagreb tada nije oslobođen, nego okupiran.
U isto vrijeme dok je 45. srpska divizija provodila likvidacije civila po Zagrebu, odlukom Vrhovnog štaba iz Beograda i Rankovića koji je gospodario svim operacijama, 10. zagrebački korpus, pretežno sastavljen od Hrvata, zaustavljen je na ulazu u Zagreb.
Rankovićev protokol smrti i likvidacije Hrvata glasno je potvrdio Tito na Kongresnom trgu u Ljubljani 26. svibnja 1945.: „Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće gledati ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.”.......
Dok su se zbivali pokolji i likvidacije Hrvata po slovenskim šumama, Britanci nisu srpsku Kraljevsku vojsku – četnike – vraćali u Jugoslaviju, nego su ih posredovanjem svoje vlade i jugoslavenske obavještajne i sigurnosne službe OZNA-e (Odjeljenje za zaštitu naroda, tajna policija), kasnije UDBA-e, prema nacionalnom ključu stavljali u izbjegličke logore. OZNA je osnovana 1944. godine po uzoru na sovjetski NKVD (Staljinova tajna policija) s kojim je blisko surađivala i imala ključnu ulogu u likvidacijama na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine te ostalih republika.
Pripadnik partizanskih postrojbi Ivan Gugić s Korčule, svjedok ubijanja na poznatom gubilištu Kočevski Rog, u svom iskazu navodi da je prema količini skinute i vagonima otpremljene odjeće tijekom osam dana bilo ubijeno više od 30 000 vojnika i žena i otprilike 200 djece u dobi od 14 do 16 godina. Nakon oduzimanja svih osobnih predmeta, osobito zlata i nakita, likvidatori su gole zarobljenike vezali žicom, a na putu do stratišta morali su pjevati: „Sijeno, slama, žica, jama”.
Prema riječima svjedoka Gugića, glavni šef likvidacija na Kočevskom Rogu bio je oficir OZNA-e Simo Dubajić, partizanski zapovjednik štaba 4. armije, koji se u mnogim intervjuima i televizijskim nastupima 1990. godine hvalio kako je na više mjesta ubijao Hrvate. Važno je napomenuti da je upravo taj Simo Dubajić tijekom 1991. postao jedan od glavnih vođa četničkih oružanih snaga u Kninu, u službi Slobodana Miloševića i stvaranja „velike Srbije”.................
Potkraj devedesetih godina Vlado Dapčević, komesar zločinačke 10. krajiške divizije, izjavio je u televizijskom intervjuu: „Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama nego sa četnicima. Mi smo pobili 90 posto ustaša, a u samo tri dana kod Maribora 1945. godine strijeljali smo više od 30 000 Hrvata. A uhvatili smo kompletnu vladu Draže Mihailovića, i nitko od njih nije bio suđen na smrt. Svi su bili suđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora. Da smo bili malo stroži prema četnicima, srpskim i crnogorskim, manje bi ih bilo sada za Slobodana Miloševića...
Tajnu i dubinu prikrivenih motiva krvavog obračuna s Hrvatima na Bleiburgu, u slovenskim šumama i na križnim putevima možemo otkriti u riječima Ivana Meštrovića, hrvatskog kipara svjetskoga glasa. Meštrović svjedoči da je prilikom susreta na Brijunima 1959. godine upitao Tita zašto je dopustio masovne pokolje Hrvata 1945. godine. Tito mu je odgovorio: „To se nikako nije moglo izbjeći. Trebalo je pustiti da se Srbi izdovolje”. Meštrović je nakon povratka u New York 2. rujna 1959., duboko razočaran, prenio svoj razgovor s Titom poznatom hrvatskom novinaru i intelektualcu Karlu Mirtu koji je to objavio u emigrantskoj publicistici, posebno u Croatia Pressu, a poslije u svojoj knjizi „Život u emigraciji”.......
Nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. godine, studentskog štrajka na hrvatskim sveučilištima i sloma Hrvatskog proljeća 1971. – pokreta koji je tražio veću nacionalnu ravnopravnost, gospodarsku samostalnost, čiste račune među republikama i slobodu jezičnog i kulturnog identiteta – Tito je u Karađorđevu smijenio hrvatsku političku i intelektualnu elitu i osnažio diktaturu.
Intelektualni Bleiburg
U kontekstu svih tih represalija može se govoriti o smaknuću generacija i novom, intelektualnom Bleiburgu. Ta se Titova represija nad Hrvatima osjećala i očitovala u brojnim kaznenim progonima, zabranama, zatvorskim kaznama i likvidacijama Hrvata u zemlji i emigraciji što je uzrokovalo dvadeset godina poznate hrvatske šutnje, koja je trajala sve do raspada Jugoslavije i stvaranja neovisne i samostalne hrvatske države 1990. godine. .........
Etničko čišćenje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini završilo je genocidom u Srebrenici i krvavim ratom na Kosovu. Epopeja stvaranja „velike Srbije”, nakon mnoštva zločina počinjenih tijekom više desetljeća, završila je porazom Slobodana Miloševića i Jugoslavenske narodne armije u Sloveniji 1991., pobjedom hrvatskih oružanih snaga u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja” u Hrvatskoj i okončanjem rata u Bosni i Hercegovini 1995. godine.....
Izvor: Posavski zavičaj / Preuzeto iz Večernjeg lista