NEVJEROJATNIH 22 GODINE SUĐENJA NEPOSLUŠNOM
BRANIMIRU GLAVAŠU
Po tko zna po koji put, na stražnje su se noge ovih dana digli i silno poveselili svi dugogodišnji naši dežurni „borci“ za demonizaciju Domovinskog rata.
Branimiru Glavašu pravomoćno je presuđeno na sedam godina zatvora, nakon nevjerojatne 22 godine sudskog progona, za navodno počinjenje ratnog zločina, kao zapovjedniku obrane napadnutog Osijeka 1991-1992. godine.
„Novinari“, „aktivistice“ i „aktivisti“, vodeći mediji u tajnom vlasništvu srbijanskih tajkuna i domaćih „kraljeva ovrhe nad sirotinjom“ udruženi, opet tko zna po koji put, drobe o ratu u Osijeku tako da bi prosječan mladi čitatelj pomislio kako su se nesretni pripadnici JNA i petokolonaši i snajperisti, u okruženom Osijeku, u službi Miloševića i te iste Armije, jadni, branili od zlog (doduše desetak puta slabijeg i gotovo nenaoružanog) Glavaša i njegove šačice hrvatskih dragovoljaca. I sve savršeno orkestrirano i maloj djeci jasno izmišljenim nedavnim filmskim konstrukcijama kako eto, rata ne bi ni bilo i još bi živjeli u jugoslavenskom marksističkom raju, da netko nije ubio nekakvog privremenog šefa policijske stanice.
Po tko zna koji put moramo ih beskrajno razočarati. Znajući Glavaša i njegovu potpunu uvjerenost kako je nevin i kako se u biti sudi jednoj političkoj ideji a ne njemu, već po prvim njegovim reakcijama jasno je da se njegova pravna bitka nastavlja.
Za one koji ne znaju, Branimir Glavaš već je jednom pravomoćno bio osuđen za iste inkriminacije i to na deset godina tamnice. U kojoj je mjeri od prvog trenutka odbijao očito iskonstruiranu optužnicu najbolji je dokaz njegov štrajk glađu kojim je prkosio Ivi Sanaderu, Vladimiru Šeksu i stranačkom pravosuđu dovevši svoje zdravlje u trajnu opasnost.
Optužnicu protiv neposlušnog Glavaša je, kako se javno prisjetio ratni ministar policije Ivan Jarnjak, pisao Vladimir Šeks, a dio hrvatskog pravosuđa već dvadesetak godina upire sve svoje snage ne bi li Glavaša „likvidirali“ onako kako su likvidirali, u službi svake vladajuće politike, sve ratne zapovjednike najugroženijih gradova na tadašnjoj crti bojišnice.
Sjetimo se pokojnog Vukovarca Tomislava Merčepa isto osuđenog za tuđe zločine, Mile Dedakovića Jastreba kojeg su pritvorili i pretukli da bi netko bio kriv za pad Vukovara a on ga branio, nesretnog Đure Brodarca, zapovjednika obrane Siska, koji je nepresuđen i teško bolestan umro ugušivši se u osječkom pritvoru u sobi prepunoj lopova i silovatelja, nesretnog Mirka Norca koji je obranio Gospić po kojem su se već šetali tenkovi JNA, a grad praktično pao….
Fascinantno je kako se hrvatska politička klasa, nebitno je li „reformirani“ HDZ ili postkomunisti sve ove godine razračunava s svojim preživjelim junacima tog obrambenog rata. Pri tome, naravno, nitko ne želi niti može tvrditi kako i u obrambenom ratu ne može biti prekoračenja nužne obrane i pogrešnih procjena koji rezultiraju kaznenim djelima i žrtvama, no to su margine svakog rata. Ne njegova definicija i bit.
A projekt obnove „jugosfere“ i „duhovnog Balkana“ ide lagano dalje bez obzira na Šengenske granice i slične privremene „poteškoće“.
Ono što svi ti „dežurni anemični borci za pravdu“ previđaju jest činjenica da Branimir Glavaš nije samo još jedan „ratni zločinac“.
Branimir Glavaš bio je srce i karizmatični voditelj obrane Osijeka u vremenima kada je grad napustila velika većina njegovih stanovnika. Neki, a tu mislimo na žene i djecu jer su pod granatama to morali. A neki i zato što ga nisu htjeli braniti.
U Osijeku su potkraj 1991. ostali samo hrabri i oni koji su morali.
Z. H. / Foto: BOB Arhiva