20. lipnja 2026.
Mene bi bilo sram
Rođen sam 1960. godine. Prošao sam razna vremena, slušao iste rasprave o prošlosti i gledao kako se povijest često koristi za podjele. Danas, nakon svega, kao hrvatski branitelj ne mogu i ne želim šutjeti.
Za mene je bilo normalno da su se branitelji koji nisu postali invalidi nakon rata vratili na svoja radna mjesta i odradili svoj radni vijek do kraja. Zato danas, nakon 35 godina, s nevjericom slušam rasprave u Hrvatskom saboru o tome kako branitelji imaju smiješno male mirovine u odnosu na one koji su, raznim „merifetlucima“, još 1995. godine otišli u vojne mirovine.
I sam sam imao nemoralne ponude. Trebao sam samo potpisati papir da bolujem od PTSP-a, provesti nekoliko dana u Vrapču i mirovina bi bila riješena. Naravno da na tako nešto nisam pristao. Hvala Bogu, bio sam zdrav, i tijelom i umom, te sposoban raditi posao za koji sam se školovao.
Zato me boli šutnja tamo gdje bi trebala biti jasna i odlučna riječ. Boli me kada se branitelje prikazuje kao problem, a glas ljudi koji su stvarali ovu državu gura na stranu. Nisam se borio za Hrvatsku u kojoj će se prešućivati pitanja dostojanstva Domovinskog rata, države i naroda.
Od države nisam ništa tražio, a ni danas ne tražim sukobe ni podjele. Tražim poštovanje, istinu i odgovornost. Država mora imati snage čuti i one koji upozoravaju, a ne samo one koji šute. Jer šutnja u ključnim trenucima nije neutralnost.
Kao branitelj pitam: gdje je granica šutnje i
koliko vrijedi žrtva onih koji su stvarali Hrvatsku?
Je li zaista tako teško stati na kraj lažnim braniteljima? Onima koji u borbenom sastavu nisu proveli ni minute, nego su imali prijatelje u vojnim odsjecima ili su sudjelovali u seoskim stražama daleko od bojišnice. Deset poštenih i stvarnih branitelja moglo bi u nekoliko mjeseci pročešljati registar i odvojiti žito od kukolja.
Stvarnim braniteljima s prve crte bojišnice danas se isplaćuje simboličnih nekoliko centi po danu sudjelovanja u obrani zemlje. Umjesto toga, iz poštovanja bi im se mogla osigurati barem jedna piva i kutija cigareta dnevno. Iako, poznajući prave branitelje, mnogi od njih ni na to ne bi pristali. Imaju svoje dostojanstvo i ne žele mrvice s tuđeg, često nepošteno stečenog stola.
Od države sam dobio komad papira i knjižicu s pravima koja mogu ostvariti samo u snovima. Moj je san dobiti rješenje o mirovini.
Naime, u mirovinu sam otišao 1. rujna prošle godine. Danas je 20. lipnja, dok ovo pišem, a rješenje još nisam dobio, iako sam cijeli radni vijek radio za istog poslodavca. Mogu samo zamisliti kako je ljudima koji se moraju boriti s dokazivanjem radnog staža ili borbenog puta.
Dok čekam rješenje, zdravlje mi je ozbiljno narušeno. Iskreno, nisam siguran hoću li ga uopće dočekati, a kamoli koliko ću dugo koristiti mirovinu koju sam pošteno zaradio.
Gotovo svakodnevno čujem da su moji suborci teško bolesni ili da su nas zauvijek napustili. Mnogi od njih nisu ni dostojno pokopani, iako im prema zakonu pripadaju određena prava. O tome se ne govori i ne piše. Kao da se čeka da priroda odradi svoje, a do tada će najvrjedniji dio braniteljske populacije i dalje puniti državni proračun svojim doprinosima, uredno plaćati zdravstveno osiguranje i umirati prije nego što ostvari ono što mu pripada.
Mene bi bilo sram.
Sram što država za koju smo bili spremni dati život danas nema snage riješiti nepravde koje su svima vidljive. Sram što pošten čovjek mora mjesecima čekati rješenje o mirovini, dok su neki privilegije ostvarivali preko noći.
Sram što se o braniteljima govori uglavnom kada treba skupljati političke bodove, a zaboravlja ih se kada treba pokazati poštovanje.
Ne tražim povlastice. Ne tražim sažaljenje. Tražim samo ono što pripada svakom čovjeku koji je pošteno radio, branio svoju zemlju i vjerovao da će pravda jednog dana biti jednaka za sve.
Za Hrvatsku bez straha, bez šutnje i bez zaborava.
Želimir Čečura, hrvatski branitelj