By Miro Perković,19 svibnja, 2025.
Danima slušamo o jagmi za Thompsonov koncert u Zagrebu za koji je prodano pola milijuna ulaznica. I još bi toliko, vele, da ima mjesta. Svi znamo što Thompson simbolizira: sve ono što se malo pomalo izgubilo pod poslijeratnom neokomunističkom ideologijom (koja drži sve poluge moći i u Hrvatskoj i u glavnom gradu): domoljublje, suverenitet, braniteljski ponos i dostojanstvo, kršćansku vjeru, ideal obitelji…
Broj od pola milijuna je polovica stanovnika Zagreba koji su, ‘uzgred’ budi rečeno, danas po drugi put izabrali gradonačelnika čija je ideologija sušta suprotnost gore rečenom.
Pa, gdje su svi ti thompsonovci, za ime Božje?!
Gdje su i svi oni koji su nedavno hodali u Hodu za život?!
Gdje su svi branitelji i njihove obitelji?
Gdje su te puste navijačke skupine koje s tribina viču ZDS?!
Gdje su danas svi nabrojani i nenabrojani?
Gdje su bili kad se biralo Milanovića (dvaput) i Mesića (dvaput), Josipovića (za dlaku dvaput), Tomaševića (dvaput)…
Gdje nestane domoljubni zanos naše mladeži, koji se kanda probudi samo na koncertima i stadionima? I gdje su im očevi, djedovi, stričevi, tetke, ujne…
Znamo da je 45-te Zagreb temeljito očišćen od domoljuba, pa ipak, na Thompsona dolazi pola milijuna ljudi. Da su svi izišli na izbore svakako da Tomašević ne bi gotovo prošao u prvom krugu.
Što je to s nama Hrvatima da biramo jugo-komunjare gotovo odmah nakon krvavog rata u koji su nas upravo oni gurnuli? Rata u kojem smo pobijedili, e da bi im se bržebolje vratili pod crvene skute, palili s njima Trnjanske i ine krijesove i mahali duginim zastavama. S tim istima protiv kojih smo ratovali i koje smo pobijedili.
Meni se čini da neki vrag debelo ne štima s tom matematikom kad u srazu thompsonovaca i kekinovaca uvijek ispadne da ovih drugih ima više.
A, brojke govore suprotno. Život govori suprotno!
U čemu je kvaka?
Urednički komentar by Miro Perković
Nema se ovdje što puno dodati. Ivica Lovrić mi je nedavno rekao da Tomašević ima cca 130.000 svojih glasača, što mi se učinilo previše, ali ispalo je da je Tomašević dobio upravo toliko glasova na jučerašnjim izborima, a to je svega nekih cca 20% svih birača u Zagrebu.
Znači, Tomaševića su na vlasti, osim što je bilo previše kandidata, ostavili oni koji su odbili sudjelovati na izborima. Takvima je očito svejedno tko vodi metropolu. Opravdanje tipa da nisu imali za koga glasovati u najmanju ruku je bezobrazno. Ako već nisu imali svoga kandidata mogli su izaći i poništiti glasački listić, i to je izbor i politička poruka. A i bilo tko drugi je manje zlo!
Činjenica je da se slabo poznatim kandidatima teško probiti u medije, osobito ako nemaju puno novca. Sad vidimo kolika je razlika između nas i recimo Rumunja. Očito je da Hrvatima televizija i ostali glavnostrujaški mediji poput Indexa, Jutarnjeg, Večernjeg, 24 sata… puno više oblikuje mišljenje negoli društvene mreže ili nezavisni portali.
Zaključak: Zagrepčani vole gay parade i zastave duginih boja, ne smeta im smeće i gužva u prometu, odgovara im masovan uvoz migranata i nesigurnost koju zamjena stanovništva donosi, žele 5G odašiljače na svakom ćošku, bolnici, školi… žele besplatno, u utrobama ‘majki’, ubijati djecu, bez prigovora savjesti liječnika, podržavaju rodnu ideologiju i smatraju da je napredno oblačiti dječake kao djevojčice i obrnuto, i podučavati ih masturbaciji još u vrtićima…
Uglavnom, Zagrepčani, oni koji su glasovali za Tomaševića i koji nisu izašli na izbore, žele bolesno društvo koje sekta Možemo nameće po zahtjevu njihovih darežljivih mecena sa Zapada.
Udruga Hrvatski Ratnik