3. veljače 2026.
SKANDALOZNA ZABRANA DOČEKA RUKOMETAŠA
Umjesto slavljenja uspjeha, sumnjičenje vlastitog naroda
Jučerašnji pokušaj ograđivanja Trga i sprječavanja održavanja dočeka hrvatskih rukometaša, pod krinkom navodno “zabranjene” pjesme u javnom prostoru, prerastao je u zabranu omiljenog domoljubnog pjevača i proslave uspjeha nacionalne reprezentacije, predstavlja opasan presedan u upravljanju gradom Zagrebom.
Umjesto da se sportaše – koji su svojim uspjehom ujedinili naciju – dočeka dostojanstveno i bez ideoloških filtera, anacionalna totalitarno-neokomunistička gradska vlast posegnula je za administrativnom silom i simboličkim ograničenjima.
Pozivanje na “zabranjenu pjesmu” kao razlog intervencije djeluje neuvjerljivo i selektivno. U demokratskom društvu, pogotovo u javnom prostoru koji pripada svim građanima, granica zabrane mora biti iznimka, a ne alat političke poruke. Kada se zabrane uvode ad hoc, bez jasnih kriterija i dosljedne primjene, one prestaju biti pitanje reda i sigurnosti, a postaju sredstvo ideološkog discipliniranja.
Zagrebački kontroverzni gradonačelnik Tomislav Tomašević ovim je potezom poslao poruku da gradska vlast ima pravo određivati ne samo logistiku javnih okupljanja, nego i “poželjni” emocionalni i identitetski okvir u kojem se građani smiju veseliti. To je klizav teren.
Sport, posebno u trenucima nacionalnog uspjeha, mora ostati prostor zajedništva, a ne poligon za kulturne i političke obračune.
Zagreb kao laboratorij za preodgoj neposlušnih domoljuba
Pokušaj ograđivanja središnjeg zagrebačkog Trga bana Josipa Ječačića simbolički je snažniji od same fizičke barijere: on pokazuje strah od spontanosti, od mase koja ne prolazi kroz unaprijed odobren narativ. Strah od spontanog okupljanja, od pjesme, od zastava, od naroda koji se ne uklapa u unaprijed propisani svjetonazorski okvir. Sportaši su poslužili kao kolateralna šteta političkog kompleksa vlasti koja ne razumije većinu svojih građana.
Zagreb nije laboratorij za preodgoj građana, niti je Trg vlasništvo gradske uprave. On pripada ljudima. A narod koji se mora pitati smije li slaviti – već je zakoračio u prostor tihe zabrane slobode.
Ako je neka pjesma problem, tada se postavlja pitanje zašto se isti kriteriji ne primjenjuju dosljedno u svim drugim javnim manifestacijama. A ako nije, onda je jasno da ovdje nije riječ o glazbi, nego o politici. I to onoj koja ne spaja, nego dijeli.
Selektivne zabrane su uvijek znak slabosti, nikada snage. One ne štite grad – one ga dijele.
Grad koji zabranama pokušava upravljati emocijama svojih građana riskira izgubiti ono najvažnije: njihovo povjerenje.
Zlatko Dernaj / Foto: Printscreen