Donji Macelj, 22. kolovoza 2026.
UOČI EUROPSKOG DANA SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARNIH I AUTORITARNIH REŽIMA
Kršćanski pokop 500 osoba u Macelju uz molitvu za njihove duše
Posmrtni ostaci 500 hrvatskih žrtava ekshumiranih iz grobnica na području Slovenije pokopani su subotu, 22. kolovoza u Donjem Maclju.
Riječ je o jednom od većih zajedničkih ukopa hrvatskih žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, a komemoracija se održala uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Posljednji ispraćaj kod Spomen-crkve Muke Isusove u Donjem Maclju organiziralo je Ministarstvo hrvatskih branitelja. Program u Maclju uključio je svetu misu zadušnicu, sprovodne obrede, blagoslov lijesova te polaganje vijenaca i paljenje svijeća.
Misno slavlje i posljednji ispraćaj predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan, koji je u propovijedi podsjetio da istina o stradanju, koliko god dugo bila prešućivana, na koncu uvijek izlazi na vidjelo. Naglasio je da ovi ljudi time konačno dobivaju ono što im pripada, a to je grob, molitvu i ljudsko dostojanstvo.
Posljednjem ispraćaju nazočili su potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Penava, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman, ravnatelj Veteranskog centra Josip Lucić, opunomoćena ministrica u Veleposlanstvu Republike Slovenije u Zagrebu Kristina Kliner, v.d. direktora Uprave za vojne veterane i vojnu baštinu Ministarstva obrane Republike Slovenije Klemen Karlin, predstavnica Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Slovenije Jožica Bračun Bokor, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Zdravko Tušek, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva Dinko Čutura, ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar Krunoslav Šeremet, zamjenik ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Mate Rupić, zamjenica župana Krapinsko-zagorske županije Martina Gregurović Šanjug, zamjenik gradonačelnika grada Krapine Ivica Hršak, dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Slavko Orešković, zamjenik glavnog ravnatelja policije Jozo Šuker, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja Ana Filko, predstavnici brojnih udruga iz Domovinskog rata, udruga iz Drugog svjetskog rata i poraća te mnoštvo hrvatskih domoljuba.
U svom obraćanju ministar Medved poručio je da Republika Hrvatska danas stoji pred jednom od najdubljih rana svoje povijesti, pred pet stotina nasilno prekinutih života kojima je prije više od osam desetljeća oduzet život, a potom im je desetljećima uskraćivano i pravo na grob.
Pola tisuće posmrtnih ostataka prethodno je ekshumirano i preuzeto iz grobnica u Sloveniji. Upravo ta brojka pokazuje koliko je pitanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, više od osam desetljeća poslije, za Hrvatsku još uvijek otvoreno.
Ovdje nije riječ samo o povijesnoj temi.
Dok god postoje neistražene grobnice i ekshumirani posmrtni ostaci koji čekaju dostojan pokop, postoji i obveza države da nastavi s njihovim pronalaskom, preuzimanjem, pokušajima identifikacije i pokopom.
Bleiburg i Križni put: Masakr u ime komunističke ideologije
i osvete za stvaranje Nezavisne Države Hrvatske
Svibanj 1945. mnogi dočekuju kao kraj rata, ali za desetke tisuća Hrvata on označava početak najstrašnijeg poglavlja njihove osobne i nacionalne tragedije. Bleiburg i Križni put nisu nikakvi “izlivi osvete pobjednika nad poraženima”, kako to godinama prodaje jugo-komunistička propaganda i njezini današnji sljedbenici – već hladnokrvan, planski, ideološki motiviran zločin, kakav Europa nije vidjela ni pod nacističkom čizmom.
Tisuće razoružanih vojnika, civila, žena i djece – u kolonama koje su se protezale kilometrima – predane su partizanima nakon što su britanske snage odbile pružiti zaštitu. Ono što je uslijedilo ne pripada kategoriji “osvete”, nego čistog ideološkog terora. Neokomunistička ljevica i danas pokušava lažima umanjiti razmjere ovog zločina, predstavljajući ga kao “povijesnu nužnost” i “prirodan epilog fašističke kolaboracije”. No, činjenice govore drugačije.
Komunistička ideologija kao pokretač zločina
Zločini nakon Bleiburga nisu bili stihijski – bili su sustavno organizirani. Bili su planski. Postojali su nalozi, postojale su kolone smrti, postojale su masovne grobnice koje su desetljećima skrivane. Po čijem nalogu? Po nalogu jugoslavenskog partijskog vrha – po nalogu Tita i ideološke klike koja je sanjala “novog čovjeka” i novo društvo u kojem za Hrvata s nacionalnim identitetom nije bilo mjesta.
Nije to bila osveta nad vojnicima NDH – to je bio totalitarni udar na svaki oblik identiteta koji se nije uklapao u bolesni mozaik komunističkog internacionalizma. Da je bila riječ samo o osveti, ubili bi vojne zapovjednike, eventualno političare. Ali ovdje su ubijani seljaci, učitelji, časne sestre, žene s djecom. Ideologija ne oprašta. Ona melje.
Medijsko gušenje istine: isti mehanizmi, novi ljudi
I danas, 80 godina kasnije, dok Hrvatska formalno živi u demokraciji, ljevičarska kulturna i politička elita još uvijek sustavno minorizira i relativizira ovaj zločin. Bleiburg se naziva “revizionizmom”, a Križni put “mitom”. Koliko god masovnih grobnica pronašli, koliko god imena izronilo iz tame – ništa nije dovoljno da razbije beton partijskog narativa.
Nakon 1945. uslijedila je šutnja. Tito i njegov režim su krv pokrili propagandom. No što je s današnjom Hrvatskom? Nevjerojatno, ali istina – i danas imamo javne osobe i institucije koje se trude opravdati ili relativizirati ovaj genocid.
Hrvatska kao narod i kao država neće biti istinski slobodna dok god se ne obračuna s vlastitim zabludama i lažima. Bleiburg i Križni put nisu povijesne fusnote – oni su temeljna trauma nacije koja još nije dobila pravo na pravdu.
Zlatko Dernaj / Foto. MHB screenshoot