I prvi dani travnja kao da nastavlja konfuzni niz događaja koji su obilježili prethodnu godinu. Opće neizvjesnosti, sve krvaviji ratovi u svijetu, galopirajuća i inflacije u Hrvatskoj koju jedni (vladajuća manjina) tumače kao nužno zlo iako nam je u stvari „silno“ dobro a drugi koji jedva spajaju prvi s prvim ovim prvima sve manje vjeruju….
Hrvati su i u ovim danima, ako išta, dokazuju da još nisu izgubili osjećaj za svog bližnjeg i ljubav prema domovini jer ih se vjerojatno i više od pola milijuna sprema na zagrebački hipodrom u srpnju a to nam svima daje trajnu nadu da nije sve otišlo k vragu. I Osječani i Slavonci i Baranjci-možda i najviše. No, pustimo pjesmu. Fokus se javnosti nužno vremenom pomiče prema drugim životnim temama. Kako dalje? Vraća li s gospodarska kriza vratila u Hrvatsku (i cijeli svijet) na velika vrata otvarajući cijeli niz pitanja rješavanje kojih je ključ dalje budućnosti i ukupne perspektive ovog grada i regije. Iz Slavonije i Baranje usprkos propalom Projektu Slavonija nije nikad ni izašla! Beskrajno spora obnova nakon razornih potresa do krajnjih je granica potencirala po tko zna koji put, najveći problem poratnog razvoja Hrvatske.
Trajno i strateško zaostajanje nerazvijenijeg dijela ove zemlje od Iloka do Siska ili Like. Tu se devedesetih ratovalo, okupator pljačkao i devastirao, industrija nestajala. U ratnom i poratnom okruženju hrvatski istok (kao i Banovina ili Lika) i nisu imali objektivne šanse uhvatiti priključak s ostatkom zemlje. A tamo, na zapadu Hrvatske akumulirao se kapital. I još se akumulira. Više no ikad!!Poraće i obnova pa i sve ono što je u te „ ranjene“ dijelove zemlje ulagano uz sav poratni optimizam i energiju povratnika, nisu zaustavili negativne trendove koji se nastavljaju do danas. Tako se i prvi, nazovimo ga tako „Projekt Slavonija“, tj. poratna obnova na koncu sveo na obnovu kuća povratnika, no ozbiljnije i sustavne obnove gospodarstava nije bilo jer to objektivno nije zanimalo niti centre gospodarske moći tj. pseudo trgovački lobi pa posljedično niti jednu vladu iza 2000.- godine. Posrnule tvrtke su se radije darivale onima koji su ratno razdoblje iskoristili za stvaranje gospodarskih „ carstava“. Najveći su gospodarski subjekti sanirani ne poput brodogradilišta ubrizgavanjem milijuna eura u često besperspektivnu budućnost već prodajom najvrjednijeg hrvatske zemlje i bivših poljoprivrednih giganata za jednu kunu. Ta jedna kuna obilježila je tranziciju i „oporavak“ poratnog osječkog i slavonskog gospodarstva i poljoprivrede koje se od središta prerađivačke industrije u Hrvatskoj pretvorila u sirovinsku bazu finalizatora s sjedištem u i oko glavnog grada zemlje. Kada se na to Slavonija pobunila središnja je vlast uz razne oblike surove „pacifikacije“ krenula i s ponekim velikim projektom kako bi pokazala „posebnu“ brigu. Projekt bi započeo, obično stao na po puta i negativni trendovi depopulacije i besperspektivnosti nastavili bi se dalje.
Drugi tzv. Projekt Slavonija – izgradnje autoceste do Osijeka tzv. Slavonike po nekima je više bio posljedica straha od Glavaševog HDSSB-a kao novog regionalnog političkog projekta , no ozbiljnog ulaganja u obnovu Slavonije. I on nije dovršen i nakon pacificiranja Slavonije političkim ognjem i mačem- ostao bez 5 km. Autoceste do spoja i s Mađarskom do dana današnjeg! I sad će ga, par godina nakon što su Mađari stigli do granice konačno, preko one stvari, završiti za lokalne izbore, dok se na zapadu zemlje već grade moderne željezničke pruge prema moru. Od 2015. kada je HDZ najavio kao veliki projekt revitalizacije hrvatskog istoka kroz taj već treći Projekt Slavonija, novac više nije bio hrvatski, već europska sredstva koja EU i inače namjenjuje za revitalizaciju nerazvijenih dijelova svojih članica. Budući je u međuvremenu Hrvatska, konačno i nakon desetljeća ponižavanja i progona nevinih ratnih zapovjednika i ispunjavanja lista želja koje niti jedna druga nova članica nije morala ispuniti, postala članicom EU pružila se i ova šansa za korištenje strogo namjenskih sredstava. Sumaran uvid u Izvješća Hrvatske gospodarske komore i središnjih statističkih službi o trendovima u slavonskom gospodarstvu i rastu (ili padu) bruto domaćeg proizvoda po tekućim cijenama (ESA 2010) po županijama za razdoblje 2008-2015. godina – dakle vremenu rasta globalne gospodarske krize, pokazuje i su da je Hrvatska već tada bila zemlja sa dvije posve različite društvene i egzistencijalne zone. Čak i u tih sedam godina krize rast stope BDP-a imali su Grad Zagreb, Zagrebačka, Međimurska, Istarska i Dubrovačko-neretvanska županija! Većina županija imala je pad od -2,0 do -9 % a slavonske pravi strmoglav ( osim za čudo Osječko-baranjske s padom -8,9% što je vjerojatno posljedica uz snagu osječkog gospodarstva i straha središnjice od „inata“ kao i Brodsko-posavska s -9%)). Vukovarsko-srijemska županija imala je pad 13,0%, Požeško-slavonska 15;5% a Virovitičko-podravska čak fantastičnih 20,6%!Treba li uopće spomenuti tko je sve to vrijeme upravljao ovim županijama. Ovaj se trend nastavio do danas i Slavonija ni po čemu nije počela sustizati ostatak zemlje. Upravo obratno. Kružni tokovi ne vraćaju stotine tisuća mladih i zdravih Slavonaca i Baranjaca koji su trbuhom za kruhom upravo u razdoblju od 2015. godine do danas u najvećoj mjeri napustili svoj dom, (više no prije!!).
Projekt Slavonija, Baranja i Srijem pokrenut je kako bi se osigurala sredstva iz europskih fondova ( prvotno cca. 2,5 milijardi eura sredstava EU) prvenstveno za projekte na području pet slavonskih županija. U srpnju 2020. godine dodatkom ugovoru teritorij obuhvata povećan je na osam županija tzv. Panonske Hrvatske. Europska unija na taj način već godinama financira projekte koji trebaju pomoći da slabije razvijeni dijelovi zemalja članica uhvate korak s razvijenijim dijelovima unije. Slavonija i Baranja (ali i primjerice tragičnim potresom pogođena Sisačko-moslavačka županija) upravo su takve zone. No kakvi su doista efekti na slavonsko-baranjsko gospodarstvo nakon gotovo deset godina Projekta Slavonija Baranja i Srijem? Svi relevantni pokazatelji ukazuju da se u razdoblju od 2016. godine do 2020. godine (ako i ne uzimamo u obzir 2020.-u s velikom krizom i dosad najvećim padom ukupnog BDP-a.!) nikakvih bitnih efekata od "Projekta Slavonija" na eventualno ubrzaniji rast slavonskih županija u odnosu na razvijenije -nije dogodio. Vlast pri tome isticala kako je riječ o više od 19 tisuća projekata vrijednih 16,5 milijardi kuna (novi studentski paviljon u Osijeku, program „Zaželi“ koji bi trebao osigurati stotine radnih mjesta, energetska obnova škola, euri za sve bolnice u županiji, projekt "Spin Valis" u Požegi, planira se već godinama izgradnja novog KBC-a u Osijeku, u okviru obnove pruga rekonstrukcija pruge Okučani-Vinkovci i Osijek -Virovitica, izgradnja Gospodarskog centra u Osijeku itd. Projekti , projekti, projekti… No osim nabrajanja budućih projekata i ponekog realiziranog u koji su se HDZ-ovci lijepo „ugradili“ i sve to tuđim novcem kakvi su doista efekti od do sada uloženog? Kako podjela novca izgleda do sada u praksi mogli smo pročitati u nizu medijskim natpisa koji optužuju aktualnu vlast da je svoje pipke vrlo vješto pružila prema europskim fondovima a Projekt Slavonija samo je paravan za bogaćenje podobnih stranačkih kadrova . Unatoč utrošenim milijunima nema bržeg rasta od ostatka zemlje, baš obratno, trendovi zaostajanja i stagnacije u odnosu na zapad i jug zemlje se nastavljaju. I ako Hrvatska europskim novcem stiže druge EU članice od toga korist imaju samo Zagreb i razvijeni dijelovi Hrvatske. A EU novac daje da se razlike u Hrvatskoj smanje a ne da rastu!!
Bez obzira na medijske napise i afere pokušajmo objektivno utvrditi kakav efekt projekt ima na slavonske županije. Hrvatska gospodarska komora u svojoj publikaciji Indeks gospodarske snage županija ( Zagreb, 2024.) prvo daje egzaktne odgovore za razdoblje prije pandemije.
Jednostavnom usporedbom tzv. indeksa gospodarske snage za primjerice 2016., 2017. i 2018. god. vidimo da 2016. god. najniži indeks ima Bjelovarsko-bilogorska županija s 66,9 u odnosu na RH=100, a posljednje četiri MJESTA DRŽE SLAVONSKE ŽUPANIJE dok je Osječko baranjska 15-a. Već 2017. godine Bjelovarsko-bilogorska županija (koje nema u projektu Slavonija) preskočila je Požeško-Slavonsku i Virovitičko-Podravsku koje padaju na samo dno, a maleni napredak napravile su Osječko-Baranjska i Vukovarsko Srijemska županija. Već 2018. Osječko baranjska pada za dva mjesta a jedino ozbiljniji rast primjećuje se kod Vukovarsko srijemske županije no BDP joj je i dalje među 4. slavonske županija na dnu..
Nakon pandemije trend se nastavlja i još je gori!
Tako su danas samo Grad Zagreb, Istarska i Primorsko-Goranska županija te Varaždinska i Zagrebačka županija iznad hrvatskog prosjeka. Pridružili su im se i Zadarska te Dubrovačko-neretvanska županija. Splitska se vrti oko prosjeka Osječko-baranjska je s 11. pala na 12. mjesto a ostale slavonske županije i dalje su čvrsto na dnu. Kao i prije deset godina.
I to je sve…Pred nama su opet lokalni izbori. HDZ- ovi lokalni političari obasipati će nas ciframa i "Projektom Slavonija" koji su oni tobože osmislili i realizirali i oko nas se događa gospodarsko čudo usprkos pandemiji i potresima -iako to doduše još ne vidimo...A Đekna bi do tada mogla i krepati. SDP i Možemosi će pak napadati "Projekt Slavonija" kao veliku HDZ-ovu obmanu i masovno financiranje tvrtki i pojedinaca bliskih HDZ-u dok, recimo, u Sisku projekti za koje je europske novce TOBOŽE osigurala lijeva vlast su transparentni i kvalitetno se realiziraju. A banovina zaostaje sve više kao i HDZ-ova Slavonija.
A gornji podaci i život oko nas govore nešto posve drugo! Projekt Slavonija, Baranja i Srijem nije ni HDZ-ov, ni SDP-ov projekt. To su pobogu tuđi, europski novci za koje su lokalni župani i gradonačelnici i precijenjene i dobro plaćene agencije zaslužni točno onoliko koliko i svaki čitatelj ovog članka ili njegov autor. Na primjeru Osijeka najbolje vidimo koliko su nesposobni i jedni i drugi! Pri tome se međusobno optužuju za višegodišnje kašnjenje izgradnje Prve gimnazije i obnove Copacabane a da o realizaciji Obnove HNK kao zajedničkom projektu za koji Europa daje novac ne pričamo( o tome i jedni i drugi glasno šute)! Svi ostali projekti u gradu, osim stadiona koji je izgradio privatni vlasnik, kasne ne mjesecima već godinama. Obnova tramvajskih pruga tek je na polovici radova!
A nove reindustrijalizacije i brojnih radnih mjesta ni u Osijeku ni u Županiji nema. I to je prava istina. Za pravi oporavak Slavonije ( i Banovine!) potrebno je potpuno promijeniti cijelu zakonsku paradigmu i konačno zaista stimulirati poduzetnike da radno intenzivna poduzeća otvaraju u Slavoniji. A ne u Zagrebu, Čakovcu ili Istri. I to oslobađanjem od svih poreza a ne dodatnom pljačkom! Inače BI svi projekti-mogli postati samo nečiji spomenici, a silne ćemo europske novce potrošiti na polu puste zgrade i prazne vlakove i aerodrome…u pustoj Slavoniji…
Ivica Šmit