Piše: Grgur Marko Ivanković / Zlatko Dernaj
Velebnu dvokatnicu izgradili su osječki arhitekt Viktor Axmann i đakovački graditelj Ivan Domes
Umirovljeni ravnatelj biskupskih dobara u Đakovu Vladoje Čačinović gradnju svoje kuće u Osijeku povjerio je graditeljskoj tvrtki čiji su vlasnici bili osječki arhitekt Viktor Axmann i đakovački graditelj Ivan Domes. Agronom Vladoje Čačinović rođen je 1849. u Šljivoševcima, selu u okolici Donjeg Miholjca, a umro je 22. listopada 1916. u Osijeku, gdje je i pokopan, na gornjogradskom Aninu groblju.
Oženio se Valpovčankom Marijom Doppler, koja je umrla 4. studenoga 1921., te je pokopana u istoj grobnici u kojoj je poslije pokopan i njihov sin, dr. Milan Čačinović, rođen 23. veljače 1878. u Krtinjači, u okolici Bizovca, a umro 10. prosinca 1951., sa svojom obitelji i nasljednicima.
Vladoje Čačinović je nakon školovanja u osječkoj gimnaziji diplomirao na Gospodarskoj akademiji u poljskom gradu Proszkówu, a nakon stažiranja na poljoprivrednim dobrima u Dardi i Bilju zaposlio se 1869. na vlastelinskom imanju baruna Gustava Hillepranda Prandaua, a zatim je 1886. postao upravitelj biskupskog vlastelinstva na čijem je čelu bio hrvatski biskup Josip Juraj Strossmayer u Đakovu, koje je pod njegovom upravom postalo najuzornijim gospodarstvom u Kraljevini Slavoniji. Umirovljen je 1913., te je u mirovini nastavio nadgledati posjede Prandauova nasljednika, grofa Rudolfa Normanna von Ehrenfelsa.
Secesijska dvokatna uglovnica "Kuća Čačinović" izgrađena je 1906. godine
Čačinovićevo je ime zlatnim slovima uklesano na crnoj mramornoj ploči đakovačkih dobrotvora, koja se izvorno nalazila u gradskoj vijećnici, a sada se čuva u Muzeju Đakovštine. Pet godina prije odlaska u mirovinu Vladoje Čačinović sagradio si je monumentalnu dvokatnu secesijsku uglovnicu u središtu Osijeka. Kuća je sagrađena na potezu na kojemu su se u vrijeme njezine gradnje nalazila brojna privatna lučka skladišta, koja su poslije izgrađena dvokatnim kućama u stilu secesije i art décoa. Izradu nacrta i izgradnju kuće Čačinović je povjerio đakovačkom graditelju, i svome zetu, Ivanu Domesu, koji je u razdoblju secesije zajednički djelovao s mladim osječkim arhitektom Viktorom Axmannom, s kojim je ostvario nekoliko sjajnih secesijskih zgrada. Očito je nakon završetka izgradnje tog modernog monumentalnog secesijskog zdanja upravitelj đakovačkih biskupskih dobara bio fasciniran, te je isti autorski dvojac angažirao za svoju novu gradnju u Osijeku.
U ovoj je Čačinovićevoj kući 1911. godine bilo registrirano 18 soba, tri kupaonice, četiri kuhinje i 18 nusprostorija, organiziranih unutar jednog jednosobnog, jednog dvosobnog, jednog trosobnog i dva šesterosobna stana, a kao vlasnik bio je naveden Vladoje Čačinović. U osječkom adresaru 1924. na toj je adresi stanovao sin Vladoja i Marije, osječki zubar, dr. Milan Čačinović. Iz adresara iz 1934. saznajemo da je dr. Milan Čačinović stanovao na drugom katu kuće te da su u kući stanovali njegovi bratići, arhitekt i graditelj Ivo Domes i mjernik, ing. Vlado Domes. Od 1937. u adresaru se više ne navodi mjernik, ing. Vlado Domes, jer se u međuvremenu preselio u Zagreb, a dr. Milan Čačinović navodi se kao kućevlasnik dvokatnice.
Graditelj Ivan Domes
Graditelj Ivan Domes rođen je 1868. u Wigstadtu, a umro je u Osijeku 1933. godine. Početkom 20. stoljeća doselio se u Đakovo, gdje mu je u rujnu 1903. izdana obrtna dozvola, a nakon toga otvorio je graditeljski obrt u Osijeku. Neko vrijeme djelovao je zajedno s osječkim arhitektom Viktorom Axmannom, s kojim ostvaruje najznačajnije djelo toga razdoblja, samostan časnih sestara Sv. Križa u Đakovu s crkvom Presvetoga Srca Isusova.
U Osijeku je imao razgranatu građevinsku djelatnost, a posebno je bila zanimljiva njegova intenzivna građevinska aktivnost u vrijeme najveće gospodarske krize, između 1929. i 1933. godine, kada je sagradio velik broj kuća u Osijeku. Nakon njegove smrti tvrtku je do 30. studenoga 1933. vodila njegova udovica Ada Domes, koja je umrla 1. prosinca 1935.
Ivan Domes i supruga Ada Domes, rođena Čačinović, pokopani su u obiteljskoj grobnici Čačinović, koju je na gornjogradskom Aninu groblju izgradila poznata osječka tvrtka I. hrvatsko-slavonska parna tvornica spomenika Franje Hendricha iz Osijeka.
Viktor Axmann najznačajniji osječki arhitekt i urbanist
Viktor Axmann rođen je u Osijeku 29. kolovoza 1878. godd., a završio Visoku tehničku školu u Münchenu 1900. godine. Po završetku školovanja u Münchenu odlazi na stručno usavršavanje u Beč, gdje se upoznaje sa suvremenim urbanim arhitektonskim strujanjima.
Od 1905. građevni je poduzetnik u Osijeku gdje u duhu secesije i bečke škole realizira čitav niz značajnih ostvarenja. Iz tog razdoblja ističu se kuća Čačinović, uglovnica na Preradovićevom šetalištu uz zgradu kina Europa i zgrada robne kuće Stanetty, prve robne kuće u Hrvatskoj. Najznačajnije ostvarenje iz tog razdoblja je kino Uranija za koje mu je na prvoj međunarodnoj Kino-izložbi u Beču dodijeljena prestižna nagrada.
Nakon Prvog svjetskog rata postupno napušta secesijske oblike slijedeći suvremena modernistička kretanja. U tom razdoblju Axmann realizira u Osijeku nekoliko zapaženih ostvarenja. Viktor Axmann također sa bavio i urbanizmom. Nastojao je unijeti nove moderne težnje prostornog planiranja za uređenje šireg prostora grada Osijeka. U tom duhu izradio je čitav niz planova i projekt osječke tržnice i trga.
Iako je 1922. godine slavenizirao svoje ime i prezime u Vladoje Aksmanović, a ni to mu nije pomoglo kada su ga je tadašnje partizanske “revolucionarne vlasti” protjerale 1945. godine u radni logor Valpovo gdje je 3. ožujka 1946. godine i preminuo od posljedica tifusa.
Žalosno da taj čovjek, vjerojatno najveći osječki arhitekt, nema ni jednu ulicu u Osijeku, tek manju spomen ploču na obiteljskoj kući u Strossmayerovoj, a da ne spominjemo i nekakav eventualni spomenik.
Obnova "Kuće Čačinović"
Kuća Čačinović, uglovnica na Preradovićevom šetalištu u Osijeku, uz zgradu kina Europa, registrirano je pojedinačno kulturno dobro od 2008. godine, čeka i zaslužuje temeljitu obnovu. Tračak nade u obnovu upravo je novi Zakon o upravljanju i održavanju zgrada koji propisuje sufinanciranje jedne trećine ukupnih troškova uređenja pročelja stambenih i stambeno-poslovnih zgrada od strane Republike Hrvatske i jedne trećine od strane jedinica lokalne samouprave te jedne trećine kao obveze suvlasnika.
Može li Zakon o upravljanju i održavanju zgrada promijeniti mentalitet suvlasnika i odgovornost prema vlastitoj imovini, zajednici i društvu u cjelini?